Svetla su prigušena i na trenutak je pozorište utihnulo u potpunoj tišini. Jedan reflektor ga je obasjao — Alberta, nepomičnog, sa rukama koje su blago drhtale na mikrofonu. Malo ko u publici znao je šta će čuti.
Onda je došla prva nota.
Tiha. Stara. Ispletena sa bolom i ponosom.
Jermenska melodija „Dle Yaman“ poteče iz njega kao molitva — ne pevana, već osećana. Svaka nota nosila je težinu generacija, svaki dah činilo se da odjekuje kroz vekove ljubavi i gubitka.
Ljudi su zadržali dah. Čak ni sudije se nisu pomerile.
Na pola puta, jedan od njih obriše suzu.
Kada poslednja nota nestade u tami, tišina je bila zaslepljujuća. Zatim, huk — aplauz toliko moćan da je tresao scenu. Ali Albert je samo stajao, oči zatvorene, suze svetlucale, kao da je još negde između neba i domovine.
To te noći nije bila samo pesma.
To je bio ponovo rođeni sećanje.
To je bila duša Jermenije koja peva kroz glas jednog čoveka.